www.bhdani.com/arhiv/2001/188/t18809.shtml
www.bhdani.com/arhiv/2001/188/t18809.shtml
DANI br. 188 od 12. januara 2001.
Kvaka, fenomen
Anđeo mračnog usuda
Na Balkanu se često slavi tuga. Bez obzira o kakvim se vremenima radi. U vrijeme kad je život bio malo dosadniji od ovog danas, on je pjevao tužne kafanske pjesme i pokazivao da ljubav ima cijenu, a da se najskuplje plaća ona ljubav za koju čovjek smatra da će trajati vječno. U Požarevcu, gradu koji će povijest zabilježiti po tome što je iz njega u svoj pohod krenuo Slobodan Milošević, teško bolestan živi najveći bijeli (b)luzer ovog dijela Evrope, Bora Spužić, poznat po nadimku Kvaka. Ovo je priča o njemu, jednom prohujalom vremenu i pjesmama koje se i danas pjevaju, a sjećaju ih se samo ostaci jednog davno zaboravljenog svijeta.
"Molim te, nabavi mi negdje kasetu s Kvakinim pjesmama, najljepše mi je kad to slušam tamo gdje živim. Te me tužne pjesme podsjete na sretna vremena", zamolio je, nimalo se čudeći paradoksu koji je izgovorio, prije nekog vremena prijatelj i kolega, poznati književnik koji ne živi u jeziku svijeta koji bi mogao znati ko je i šta predstavlja Kvaka.
Nazivali su ga "najvećim boemom narodne muzike", "posljednjim romantičarem", "kraljem kafane", a njegov pospani lik u sedamdesetim je, glasom iz kojeg se čula nepatvorena unutrašnja patnja, pjevao tzv. novokomponovanu narodnu muziku. Glazbeni ukus formiran isključivo po akademskim ili zapadnim obrascima možda će odustati od čitanja ovog teksta jer se radi o muzici koja je "zadovoljavala najniže strasti i ukuse".
U vrijeme u kojem nas je vodeća i jedina ideologija bombardirala kako smo jedino sretno društvo na svijetu, jedan od najboljih pjevača te zemlje izgledao je i pjevao tužno, podsjećajući na to da bi pravo lice cijele te priče moglo biti apsolutno drugačije od onoga kakvim ga predstavljaju.
Jedan tren života Muzičar, pjesnik i pjevač Velibor Spužić Kvaka rođen je 10. novembra 1934. u selu Orahovac, na Kosovu, kao peto od šestero djece oca Todora i majke Olge. Porodica 1941. mora da se seli sa Kosova i nastanjuje se u Ćićevcu, Srbija. U jedanaestoj godini života pada s drveta, lomi kuk i ostaje invalid, 25 centimetara kraće lijeve noge. Blues biografija počinje: nakon selidbe i kratkotrajnog života u Zemunu, porodica odlazi u Požarevac. Taj grad će novija povijest zapamtiti kao mjesto iz kojeg će putem karijere u Beograd krenuti balkanski kasapin Slobodan Milošević. Ne mogavši se lako kretati, Kvaka (tako ga je prozvao drug jer je i pored fizičkog hendikepa bio "mangup") počeo je, sjedeći, vježbati harmoniku i pjevati, uglavnom meksikanske pjesme. Očeva plaća sitnog činovnika u poreskoj upravi nije mogla biti dovoljna za izdržavanje cijele porodice. Kvaka 1952. napušta školu i sklapa angažman koji se danas doima kao sekvenca iz najboljih filmova: u kafani Dunav u Velikom Gradištu kupuju mu harmoniku, ali pod jednim uslovom. Da je otplati sviranjem. Mnogo kasnije, u osamdesetim, prisjećajući se tih vremena, reći će: "Ja sam čovek sa dva fakulteta. Oba sam stekao u kafani. Diplomirao sam psihologiju i muzičku akademiju. Prvu diplomu čuvam u srcu i očima, a onu drugu u glasu. Tako ne može niko da mi ih ukrade."
Ženio se četiri puta, a prvu ploču snimio tek sa 34 godine. U pančevačkom Domu armije pronašao ga je Budimir Jovanović, kompozitor koji se kasnije proslavio pišući za kralja sveg kiča s obje strane Drine, Šabana Šaulića, ali i za fenomenalnu romsku bluzerku Vidu Pavlović. Prvu singl-ploču za zagrebački Jugoton snima 1968, a 1971. izlazi mu i prva "longplejka"...
Vrag bi ga znao, možda se u bivšoj Jugoslaviji i moglo živjeti stoga što su mane na socijalnom planu mogle bivati pretvorene u prednosti, pa je Kvaka pobijedio u nekakvom natječaju za muškarca godine u još nekakvijem listu Čik. Fantastično popularan, Kvaka je (zajedno sa još jednim umjetnikom balkanske kafane, Tomom Zdravkovićem) bio utjelotvorenje boemskog svijeta, gainsbourgovski samonikli barbarogenije zbog kojeg su ljudi, da parafraziramo pjesmu Zabranjenog pušenja, "lupali glavom i lomili čaše" a da im to nije teško padalo. Da, on je bio Ibro Dirka - neko ko je bio na estradi znajući da je on nešto drugo i da harmonikom liječi bol (a da je na njoj sve lažno i sve fol), ali i neko ko je savršeno spadao u psihološke arhetipove.
Iluziju o zemlji ravnopravnih naroda i narodnosti su u to vrijeme - i u zemlji i u inostranstvu, kako bi se to tad reklo - podgrijavali sve sami arhetipovi. Najveće zvijezde sedamdesetih bili su Mišo Kovač (brkati macho sa zlatnim lancem oko vrata, "pravi Dalmatinac"), pokojna Silvana Armenulić (utjelotvorenje sna o idealnoj ženi i kafanskoj pjevačici u jednom), Lepa Lukić (naivno srpsko seljače sa tananim glasićem koje se uvijek iznova čudi činjenici da od "izvora postoje dva putića"), Vera Svoboda (vesela "šokica", apsolutna potvrda da su žene odgojene na "Zapadu" jedre, rumene i uvijek spremne), Predrag Živković Tozovac (lola s harmonikom i šeretskim osmijehom koji diže na noge) i Safet Isović (veseli Bosanac bijelih zubi, s glasom što trese planine). Sve je moglo izgledati savršeno. Nesavršeni Kvaka se izdvajao. I uklapao... Sam je jednom rekao: "Ja moram da budem nesrećan. Moje pesme su tužne jer ih pevam iz srca. I šta će se dogoditi kad jednom postanem srećan i vedar?!"
Bilo bi nepravedno zaboraviti Boru Spužića Kvaku sa etnomuzikološke ravni. Za najmanje dvije narodne pjesme koje su se, uglavnom, pjevale na Kosovu i u Crnoj Gori, Još ne sviće rujna zora i Navali se Šar planina, treba reći da ih je proslavio baš Kvaka. Na početku osamdesetih Bora snima neke od svojih danas najpopularnijih pjesama - Zdravo, zdravo, imenjače mali, Za sina da nađem majku - ali bolest počinje da uzima maha. Javno se pojavljuje sve rjeđe, a stihovi njegovih pjesama i dalje odjekuju: pođimo u krčmu staru /nikom o tebi ne mogu da pričam /bogatašu su te dali /što si pravdo nepravedna /ja sam kapetan potonulog broda...
Bijeli blues I pod uslovom da mrzite kafanu i balkanske naricaljke, u Kvakinim pjesmama, objavljenim na 23 singla, 16 LP-ploča i tri CD-a, naći ćete onu vrstu iskrenosti koja se ili mrzi ili voli. Tematika njegovih pjesama - napuštena djeca, neuzvraćena ljubav, majka ili domovina - sugerira onu vrstu patosa s kojom se slušalac često ne slaže, ali ga ne ostavlja ravnodušnim. Jedna od posljednjih pjesama koju je 1994. otpjevao kao da je sublimirala cijeli njegov život: boriću se ja sa sudbom i životom /do poslednjeg daha /o sudbino moja /suzo siromaha.
Posljednji koncert održao je u proljeće 1996, a 1997. godine doživio je moždani udar od kojeg je i danas skoro nepokretan, između života i smrti. Kasete i CD-i s njegovim pjesmama se vrlo dobro prodaju i danas, ali Bora Spužić od toga nema ništa. Bolestan i na ivici gladi, Bata Kvale, kako su ga zvali prijatelji i kolege, anđeo poetike svijeta ostavljenih i neuzvraćenih ljubavi, vodi bitku koja se, uglavnom, ne dobija. On u svojim pjesmama, uostalom, nikada i nije dobijao, nego gubio. Onoliko koliko je znao i umio, Bora Spužić Kvaka je ovdašnjem mračnom usudu htio biti anđeo. Danas je skoro bespomoćan i bez mogućnosti govora, ali uspijeva izustiti: "Da se ponovo rodim, ništa ne bih menjao!"
Ne biti uz njega znači ne znati barem jedan dio onoga što se zove kolektivnim pamćenjem. I ne razumjeti: ni pjesnika s početka ove priče, ni prijatelja glazbenika koji je na turneji po Sjedinjenim Državama, po vlastitom priznanju, slušao samo Kvaku. "Tamo dobar blues sviraju uglavnom tamnoputi. A ja poželio bijelog..."
Sajo o Kvaletu
Što si, pravdo, nepravedna?
Nekadašnji utemeljitelj SDA i glas koji je stigao u valjda sve domove Bosanaca po svijetu, danas je čovjek čija penzionerska primanja ne treba objaviti iz pijeteta prema njemu. Sa svojim političkim čedom i ljudima u njemu on dugo već nema ništa, a zatražio je i brisanje iz članstva i izašao iz Savjeta za kulturu. Iako poznat po tome da nerado daje intervjue, jedan od Kvakinih iskrenih prijatelja i najveći živi pjevač u ovom dijelu svijeta, Safet Isović, sjetio se prijateljstva s "Bata Kvaletom":
"Strašan pjevač, naša sinteza Raya Charlesa i Nat King Colea. Neprikosnoveni car kafana u Srbiji i dijelu istočne Bosne zbog univerzalnosti repertoara s jednakim uspjehom je pjevao romanse, sevdah, srbijansku, albansku, vranjanski sevdah. Savršeno je svirao harmoniku i ponekad bih poželio da me prati. Čini se da je on jedini pjevač koji je napravio bum a došao je direktno iz kafane. Prvi put je Kvaka na ozbiljnom koncertu nastupio u Domu sindikata 1968. godine i s pjesmom Buce Jovanovića Pođimo u krčmu staru... napravio lom. Njegove pjesme, istina, imaju svu silu patetika, ali u njima ima sjajnih, svjetlucavih momenata koji čine da njegova muzika ne biva morbidnom. Iznimno duhovit i fizički okretan i pored fizičkog hendikepa, Bora Spužić je plijenio. Nezaboravan je skandal napravio u Münchenu kad je na koncertu pred 3.000 ljudi nekako ubijedio voditelja da ga najavi prije Predraga Živkovića Tozovca iako je bilo dogovoreno drugačije. Kvaka je krenuo pjevati Tozovčevu pjesmu Iz Krajine lepa Vlajna i odmah nakon prve strofe izazvao frenetično reagiranje publike. Samo se okrenuo i rekao: 'Gledaj, bre, Tozo, da vidiš šta radi Bata Kvale.' Tozovac je ostao u sjeni i naljutio se poslije toga, a Kvaka mu je rekao: 'Ne mo'š ti kao ja. Ja kad pevam, imam astmu, a to publika voli.' A znao se našaliti i na svoj račun. Govorio bi: 'Ja sam završio sve kafanske škole, a u osnovi sam pokvaren.' Nebrojene su pjesme koje je otpjevao sjajno. Danas negdje, bolestan, odbačen i bez ikakvih sredstava, tavori i čeka svoj kraj. Vjerovatno se sjeća svoje pjesme Kapetan potonulog broda. Istovremeno, oholi pirati prodaju desetine hiljada nosača zvuka s njegovim pjesmama, dok on od toga nema ništa. Za njega je ova nova 'pravda' zaista nepravedna. Baš kao i u njegovoj pjesmi."
Ahmed Burić