LEGENDE  NARODNE  MUZIKE

na sajtu:


 

LJILJANA PETROVIĆ
1944 - 2010

"Ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije. I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali kad mogu kojekakvi pevačići, jedanput mogu i ja"

Rodjena je 14.12.1944. u Beogradu, a umrla 26.04.2010. u Diseldorfu u Nemackoj.


(Vreme br.774, 03.11.2005.)

Priča o Ljiljani Petrović-Buttler bez sumnje je filmski materijal, no takav bi film zbog osobnih i općih kulturnih specifičnosti, umesto na klasični Holivud, kako bi se moglo pomisliti, verovatno pre ličio na nekadašnji domaći "crni talas".

Za socijalističke Jugoslavije Ljiljana je bila jedna od najpoznatijih romskih pjevačica. Iz kafanskog andergraunda došla je na televiziju, snimala albume, imala goleme tiraže. Pjevala je jednako na romskim svadbama i za naše književnike. I njoj je rat promijenio život: s troje djece otišla je u Njemačku gdje je, prestavši pjevati, godinama živjela u anonimnosti, radeći i fizičke poslove – sve dok je Dragi Šestić, producent i menadžer Mostar Sevdah Reuniona, jednog od najuspješnijih bosanskih i eksjugoslavenskih etno-produkata, slučajno nije pronašao u Dizeldorfu. Nakon dugog i upornog odbijanja da se vrati muzici, Ljiljana je na kraju ipak popustila i u Šestićevoj produkciji za holandsku World connections etiketu snimila album Mother of Gypsy Soul (2002).

Danas svira koncerte po najprestižnijim evropskim dvoranama, na BBC-ju je nedavno prikazan i dokumentarac o njoj i mostarskom bendu, a nijedan festival tzv. world muzike kao da ne može proći bez ove kombinacije bosanskog sevdaha i Ljiljaninog naročitog pjevačkog stila.

 

--------------------------------------------------------------------------------

Na jedno od pitanja novinara lista VEREME odgovara:

Kako to da ste i vi i Šaban Bajramović, uz toliko diskografskih kuća u Beogradu, došli baš u Ljubljanu da snimate (za ZKP/RTlj) i tamo izdate svoje najbolje albume?

PGP RTB je imao svoje standardne pevače. Muž gospođe Vasilije Radojčić bio je direktor Radio-televizije. Mi kafanski, ciganski pevači nismo tada bili interesantni. Međutim, Ljubljana je imala njuh, uvek je imala njuh za takve stvari pa je prvo snimila Šabana Bajramovića i napravila bum. E, posle se tražio ženski pevač, a ja sam tada bila "kafanac", poznati kafanski pevač.

Pevala sam svuda: u Skadarliji, u Gradskom podrumu imam petnaest godina radnog staža, pa Romanitar, to je bio kafe-bar tamo gde je sada Mekdonalds na Terazijama, pa onda Lotos, Mažestik. Tu su dolazili samo renomirani pevači: pevala je Nada Knežević, pa Tihomir Petrović, Ivo Robić, Toma Zdravković, Kvaka (Bora Spužić), Beti Đorđević…

Kompletan tekst inervjua "Moje tri karijere" pogledajte na strani (autor Đorđe Matić):
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=432425

 

------------------------------------------------------------------------------------

     Osamdesetih godina prošlog stoljeća ljubljanska Založba kaset in plošč, jedna od najhrabrijih diskografskih kuća bivše Jugoslavije, izdala je prvi album romskog pjevačkog genija Šabana Bajramovića. Ta je ploča osim kultnog imala i velik komercijalni uspjeh pa je ljubljanska kuća nakon toga tražila "žensku verziju" ovakvog originalnog i nepatvorenog romskog zvuka. Ljiljana Petrović (koja je, stvarajući time do danas konfuziju, dijelila ime i prezime s novosadskom kantautoricom i našom prvom takmičarkom na Pjesmi Evrovizije), već tada jedna od najčuvenijih pjevačica kafanskoga "podzemlja" – bila je upravo to. Nakon pojavljivanja, albuma Otkako sam tuđa žena i čestim nastupima na televiziji – za razliku od njenog najvećeg takmaca Šabana Bajramovića, koji je uglavnom propuštao da se pojavi na dogovorenim televizijskim snimanjima – Ljiljana je ubrzo postala daleko najpoznatija romska pjevačica u zemlji. Uvijek ozbiljna lica, bez suvišne gestikulacije i estradnog prenemaganja, s diskretnom, gotovo misterioznom pojavom i, najvažnije, prepoznatljivim bogatim altom kojim je pjevala u dubokim, muškim tonalitetima, afirmirala je na više načina jedan drugačiji romski zvuk i svijet od onoga kakav je, na primjer, više decenija predstavljala tada već pomalo zaboravljena Esma Redžepova, koja je u nas dugo bila samim sinonimom romske muzike i kulture. Ljiljanin zvuk, visoko urban, na trenutke gotovo džezistički rafiniran, a opet s osjetnom sirovom autentičnošću, osvojio je i prosječnog konzumenta ali, što je posebno, i onaj sofisticiraniji dio publike u socijalističkoj Jugoslaviji – umjetnici i intelektualci gotovo su redom bili ljubitelji Šabanove i Ljiljanine muzike. Takav "konsenzus ukusa", u kojem se kulturna elita s jedne te najšira publika s druge strane mogu pronaći na istim izvođačima, na istom kulturnom izboru dakle, danas je, treba li reći, teško zamisliv.


NAZAD